Zadnji dan, sedmog po redu, Metalcamp festivala zatvorili su mladi svedski heavy metalci Steelwing. Za vecinu posjetilaca ovog festivala, show i je bio gotov, ali za one neumorne metalce, zeljne jos headbanganja i piva show je tek zapocinjao.

Nedjelja je osvanula uz buku mnogih koji su pakirali svoje satore i stvari za odlazak, i ne tako mnogo onih koji su tek dolazili u kamp sa namjerom da prisustvuju ovogodisnjem, cetvrtom Magic circle festivalu, koji je po prvi puta presao izvan granica Njemacke, gdje se prvobitno odrzavao od 2007. U sklopu i u suradnji s organizacijom Metalcampa, festival je odrzan na istom mjestu i na istoj pozornici gdje i sam Metalcamp. Jedina novost bio je sator, gdje je koliko sam cula, pivo bilo samo €1.00 (0.5l), te su se odrzavale razne aktivnosti, poput natjecanja u sviranju Air gitare, Heavy metal karaoke, Miss Manovar i jos mnogo drugih.

Festival su, oko tri popodne, otvorili speed power metal bend Crosswind iz Grcke. Njih, nazalost, nisam uspjela vidjeti jer smo bili zauzeti skrivanjem od uzasno upeklog sunca i osvjezavanjem u rijeci nedaleko od kampa. Ista stvar se desila i s bendom koji je uslijedio nakon njih – Metalforce ( bivsi Majesty) – nijemcima koji se nazivaju i deklariraju kao true metalci.

Negdje oko pola pet, napokon sam se natjerala da izadjem iz prelijepe i zahvalno osvjezavajuce Soce, uzmem jos jednu pivu za put i krenem prema pozornici. Taman sam stigla na prvu pjesmu heavy amerikanaca Virgin Steele. Iako su bend sa skoro trideset godina staza iza sebe, njihovom nastupu nimalo nije nedostajalo energije, sto se odrazilo i na atmosferu koju je do usijanja, uz mocne zvukove riffova presjecene simfonicnim dijelovima, dovela i odlicna interakcija benda s publikom. Pjesmama, od kojih je prva na repertoaru bila Immortal I Stand (The Birth of Adam), zatim The Wine of Violence, Through Blood and Fire, Crown Of Glory,A Symphony of Steele, Noble Savage, Kingdom of the Fearless, Defiance i zadnja The burning of Rome,pjevac David Defeis je pokazao(dokazao) da je u odlicnoj formi i da jos uvijek moze skoro bez greske otpjevati jako visoke dionice.

Sljedeci su na pozornicu izasli Holyhell. Mladom americkom power metal bandu, na celu s pjevacicom Mariom Breon, od samog trenutka kad su se popeli na pozornicu poceli su tehnicki problemi sa zvukom, pogotovo s vokalom. Bend se nije puno obazirao na to, kad ne mogu nista poduzeti u vezi toga, nego su nastavili sa izvedbom svog repertoara na kojem su se nasle pjesme poput Holy Water, Apocalypse, Gates of Hell, Eclipse, Wings of Light, Prophecy... Nastup su, i ne tako slavno, zavrsili u cast nedavno preminulom Ronnie James Diu izvedbom njegove pjesme Holy Diver sa istoimenog albuma iz davne 1983.

Nakon Holyhella, binu su okupirali power-symphonic metal bend Kamelot, u cijem nastupu su se i dalje osjetili svi ti tehnicki nedostaci i problemi sa zvukom. Ni glas pjevaca Roya Khana nije bio puno bolji, zvucao je kao da je umoran, cak i kada se najvise trudio zadrzati melodiju i pratiti ostatak benda pola tonova je promasio, u jednom trenutku mu je cak i glas pukao. Neke od pjesama, u kojima se mogao osjetiti ociti umor cijelog benda (vjerojatno zbog toga sto su dan prije nastupali na Rockweekend festivalu u Svedskoj) bile su Rule the World, Ghost Opera, The Great Pandemonium, The Pendulous fall, March of Mephisto...

Nakon silnog heavy zvuka, na red su dosli svedski melodic death metalci Arch enemy, koji po meni u silnom moru heavy metal bendova na ovom festivali bas i nisu bili za line up. No, valjda organizator zna zasto je odlucio staviti bend koji odudara od ostalih, mozda da razbije monotoniju, a mozda zato sto se to zove dobar posao... Za razliku od bendova prije, Arch Enemy nisu imali nikakvih problema sa zvukom, cak stovise, cuo se svaki ton i detalj iznimnog i zestokog, a opet u nekim linijama zenstvenog glasa pjevacice Angele Gossow. Nastup su otvorili izvedbom nesto starije pjesme, s albuma Burning Bridges iz 1999. kad je vokal u bendu jos bio Johan Liiva. The Immortal je, uvjerljivo Angela puno bolje otpjevala od Johana. Nadalje su se izmjenjivale pjesme s albuma od nesto starijih poput Wages of sin pa sve do Rise of the Tyrant, ali uglavnom onih otkad je Angela zauzela mjesto bivseg vokala: Dead Eyes See No Future, Dead Insanity, Ravenous, I Will Live Again, We Will Rise... Za kraj su izveli poznati hit Nemesis, a pjevacica je u nekim dijelovima pustila nabrijanu publiku da umjesto nje uzbudjeno i ponosno klicu ''...One for all, all for one, we are strong, we are one...''. Cijeli Tolmin je orio jer je vecina nazalost ne tako brojne publike (zbog finala SP-a koji se mogao gledati na ogromnom ekranu na second stageu) znala rijeci pjesme, definitivno nezaboravan dozivljaj.

Napokon, za mnoge, na red su dosli i headlineri veceri Manowar, zbog kojeg je vecina ljudi (ukljucujuci dosta starije populacije, obitelji s djecom) dosla na Magic circle festival. Nastup banda malo je kasnio, zbog vec spomenutog Svjetskog prvenstva koji je gledalo podosta posetitelja, vecinom muske populacije, pa smo morali cekati da se prostor ispred bine ponovno napuni. Publika je neko vrijeme glasno i uzbudjeno izvikivala njihovo ime sve dok se nisu popeli na stage, i nakon kratkog introa zapoceli sa svojim vec nadaleko publici poznatim pjesmama, od kojih je prva bila Hand of Doom sa Warriors of the World albuma iz 2002. I iduce pjesme Call to Arms i Swords in the Wind bile su s istog albuma, da bi ih malo presjekli s novim albumom Thunder in the sky iz 2009. i pjesmama Let the Gods Decide, Thunder in the Sky, God or man...pa su se opet vratili na Warriors of the World album s pjesmama Warriors of the World United i House of Death. Set listu svojih pjesama presjekli su odavanjem pocasti pokojnom velikanu Ronnie James Diu, te su za razliku od pokusaja Holyhella, uvjerljivo i dostojanstveno odradili cover Black Sabbathove pjesme Heaven and Hell koja je, prema rijecima samog Dia, najdraza pjesma u cijeloj njegovoj karijeri i pjesma na koju je najvise ponosan, mada je stvorena 1980., u vrijeme kada se prvi put pojavljuje kao vokal Black Sabbatha. Nakon odavanja pocasti Diu, publika je pokazala postovanje svom glazbenom uzoru i pjevacu Ericu Adamsu te su mu cestitali i otpjevali sretan rodjendan. Nakon toga nastavili su s pjesmom Brothers of Metal, sa starijeg albuma Louder than Hell iz 1996. i time publici dali lazne nade o tome da ce svirati starije stvari. Nakon te jedne pjesme, opet su se vratili ovim novim stvarima i poceli s pjesmama s Gods of War albuma iz 2007: Sons of Odin, King of Kings, Sleipnir i Die for Metal. Pred sami kraj svirali su pjesmu Black Wind, Fire and Steel, ujedno i najstariju pjesmu koja se nasla na ovoj listi, s Fighting the World albuma iz 1987. To mnogima, pogotovo starijim fanovima, koji su sacinjavali veci dio publike, nije bilo po volji. Razocarenje je bilo sto su svirali uglavnom novije pjesme, a ne one starije, koje su smatrane remek djelima u karijeri Manowara, kao npr. s Kings of Metal ili Triumph of Steel albuma. Svoj uvijek prepoznatljivi, ali nikad dosadni performans zavrsili su outrom prilikom kojeg je Joey DeMaio kidao zice s basa i svirala je Army of the dead, part 2, a sve je okoncano s puno vatrometa i pirotehnike. Jos jedno veliko razocarenje je bilo sto nastup nije trajao predvidjenih dva sata, nego samo sat i pol, pa su se fanovi zbog svega navedenog pomalo tuzni razisli nakon koncerta.