I posljedni dan ovogodisnjeg Metalcampa organizatori su se potrudili da se na stageu nadje ponesto za svakoga iz publike, od hardcorea D-Swoon, preko thrashera Exodusa, melodic deatha Dark Tranquility, blackerima Immortal, da bi na kraju sve zakljucili sa svedskim heavy metalcima Steelwing.

Oko pola 3 popodne, po najvecem suncu, sto im i nije donijelo puno publike, poceli su svirati talijanski hardcore alternativci D-Swoon. Iskreno, nikad nisam cula za ovaj bend, i vjerojatno ih nikada ni necu poslusati, s obzirom na to da me bas i nisu odusevili svojim live nastupom.

Nakon njih, na stage su se popeli finski melodic deatheri Insomnium, koje cemo imati priliku vidjeti i u Zagrebu, 13.10.'10, gdje ce nastupiti kao support Drak Tranquilityju. Pred nesto vise publike nego njihovi prethodnici, Insomnium nam je predstavio svoje stare stvari poput Drawn to Black, te neke od novijih, poput Down with the Sun i The Killjoy s njihovog zadnjeg albuma Across the Sun iz 2009.

Sljedeci su pozornicu zauzeli nizozemski folk/viking metalci Heidevolk, na celu s dva muska vokala koji su se tijekom cijelog nastupa izvrsno medjusobno uklapali mijesajuci prelijepi snazni muski glas, k'o u pravog vikinga, s pomalo growlanja. Heidevolk su izvrsni glazbenici, ali prije svega veliki zabavljaci, jer je publika bila odusevljena njihovim performansom u koznim opravicama sa stitovima i rogovima iz kojih su pili pivo, te su zajedno s njima skakali, pjevali i pili tijekom cijelog nastupa.

Nakon njih, nesto potpuno drugacije: drugacija vrsta glazbe, drugacija atmosfera, sve...
Stage su zauzele legende thrash metala Exodus. Totalni kaos, naravno u pozitivnom smislu. Decki su doslovno rasturili cijeli Tolmin, tj. ne oni nego nabrijana publika predvodjena energicnim i zestokim Rob Dukesom, koji definitivno zna kako raju dici na noge. Njihovi koncerti i inace su na glasu kao 'nasilni' zbog masovnih mosh pitova, wall of deatha i ostalih u nizu sutki, sto i nije tako lose, ali kad se sitna djevojka poput mene nadje u sredini svega toga, nikako nije dobro. Ah, sta cu, kad si ne mogu pomoci, i mene je povela euforija koja je zavladala citavim metalcampom kad su se popeli na stage i poceli prasiti Beyond the Pale, The Balad of Leonard and Charlie, Blacklist, Iconoclasm, Strike of the Beast, War is my Shepperd, Good Riddance i ostale.

Oko 7 navecer, kad je malo popustila vrucina, ali jos uvijek nedovoljno, ljubitelji svedskih melodic death metalaca Dark Tranquility dosli su na svoje. Bend je, kako sam i ocekivala, pokazao svoje izvrsne glazbene sposobnosti i svoje kompleksne skladbe su otprasili sa velikom preciznoscu, prozete snazno pulsirajucim bassom Michaela Nicklassona i impresivnim bubnjanjem Andersa Jivarpa, a sve to zacinjeno prelijepim glasom Mikaela Stannea, koji je na trenutke zvucao kao rajski slavuj, a na trenutke kao da je dosao iz dubina pakla. Covjek stvarno ima fenomenalne glasovne sposobnosti, kao sto smo mogli i cuti u pjesmama Wonders at your feet, Therein (meni osobno najdrazoj, i u kojoj se upravo vidi sve to prelijevanje i mixanje necega prakticki nemoguceg, ali DT-u bez problema ostvarivog, zbog njihovog izvrsnog poznavanja glazbe), Dream Oblivion, At the Point of Ignition, Final Resistance, Lost to Apathy,The Grandest Accusation, Misery's Crown, Focus Shift, Terminus...

Nakon tako izvrsnog benda (koji je po meni trebao svirati duze, a ne samo sat vremena, jer neki su ljudi zeljni cuti kvalitetne glazbenike, ne samo showmane i entertainere), ljubitelji folk metala opet su se mogli okupiti ispred bine i pozdraviti Finntroll. I na njih su, kao i na Heidevolk, ljudi odlicno reagirali i vladala je vesela atmosfera, puna skakanja, smijeha, pjevanja i piva koju su zacinili svojim Ett Norrskensdad, Solsagan, Under dvärgens fot s najnovijeg albuma Nifelvind iz 2010., ali i starim, vec poznatim hitovima poput Jaktens Tid, Trollhammaren, Nattfödd...

I napokon, bend koji sam cekala cijelo vrijeme. Norveski black metal sinovi iz tmina sjevera Immortal, zbog kojih je vecina ljudi u subotu i dosla i koji su jedan od glavnih headlinera na ovogodisnjem Metalcampu, okupirali su stage oko 22:00. Nastup su zapoceli pjesmom All Shall Fall sa istoimenog, zadnjeg njihovog albuma iz 2009. S istog albuma nadalje su nastavili s pjesmom The Rise of Darkness, zatim su malo presjekli sa Sons Of Northern Darkness i Tyrants s albuma Sons Of Northern Darkness iz 2002, da bi se opet vratili na zadnji album s pjesmama Hordes to War i Norden on Fire. Za one najvjernije fanove, najbolji dio koncerta je bio kad su poceli svirati svoje stare hitove s At the Heart of Winter albuma iz 1999.poput Solarfall i Withstand the Fall of Time, tijekom kojeg je Abbath zabavljao publiku i poput pravog demona, 'rigao' vatru na publiku. Jos se moglo cuti starijih stvari poput Pure Holocaust, Damned in Black, Grim and Frostbitten Kingdoms. Publiku, koja je ocajnicki htjela jos, Immortal je pozdravio sa jednom od svojih himni One by One isto sa Sons of the Northern Darkness albuma. Ovim koncertom su dokazali da (na svu srecu) ne misle svoje mjesto bogova Black metala ustupiti bendovima novog wavea blacka, i dokazali su da ima jos puno fanova koji vole onaj iskonski, old school black metal, kakav bi i trebao biti.