Those whom the Gods detest - naziv je ovogodišnje turneje Nilea + support bendovi Melechesh, Dew-Scented, Zonaria i Dark Rise. Turneja je započela 20.1. u Poljskoj, a na nas je red došao 27.1., i to u klubu Močvara.

Pošto švicarske death metalce Dark Rise nisam uspjela vidjeti zbog kašnjenja, jer sam imala problema s autom na putu do Zga, ne mogu ništa reći ni o njihovom nastupu. Ali čula sam da publika baš i nije bila oduševljena njihovim nastupom, bilo je jedva 50 ljudi u klubu (pola njih unutra je ušlo samo da bi se ugrijali i popili nešto). A mislim da se ništa drugo nije ni moglo očekivati od njih, jer činjenica je ta da, iako postoje od 1998. i imaju iza sebe nekoliko studijskih uradaka, još uvijek nastupaju kao predgrupa većim imenima. Svaka čast dečkima na upornosti i volji da u moru death metal bendova i oni doprinose svojom glazbom, ali sve ovo ukazuje na to da i nisu bend koji puno obećava i da neće dogurati mnogo dalje od otvaranja tuđih koncerata.  

Nakon njih - Zonaria. Melodični death metal na švedski način, sviran od strane mlađahne četvorke koja ima šta pokazati. Već sam ih imala prilike gledati kao predgrupu Dark Funeralu prošle godine. Točno sam znala što mogu očekivati od njih: puno duplih bas pedala, growlanja i vrištećih furioznih riffova prožetih tekstovima punim mizantropije i depresije. Bend iza sebe, uz nekoliko demoa, ima i dva albuma ('Infamy And The Breed' i 'The Cancer Empire') od kojih se i sastojao repertoar, pa je nešto brojnija publika imala prilike čuti stvari poput The Armageddon Anthem, Contra Mundum, At War With Inferior.

Idući bend, nešto poznatiji publici, što se i vidjelo po broju ljudi i atmosferi koja je zavladala kad su se na stage popeli Dew-Scented. Ovi njemački death-thrash metalci koji su aktivni od 1992., imaju karijeru prožetu s puno koncerata i nekoliko samostalnih turneja, te bogat opus od čak osam studijskih albuma, iza kojih je do nedavno stajao Nuclear Blast, a od zadnjeg albuma i Metal Blade Records. Prvi na njihovom repertoaru našao se singl Arise From Decay s najnovijeg albuma 'Invocation'. Publika se otpočetka  pa do samog kraja njihovog nastupa neumorno oturala i uključivala tijekom skoro svake pjesme u mosh-pit, i vidjelo se da su ljudi zadovoljni njihovom set listom koja se sastojala od pjesama poput Turn To Ash, Condemnation, Never To Return,  Cities Of The Dead, Soul Poison.

Po prvi puta na našem terenu i željno očekivani od strane mnogih, stage su zauzeli Melechesh. Ova neobična, i u svom žanru posebna, nizozemska ekipa porijeklom iz Izraela, predvođena gitaristom i vokalom Ashmedijem, isto kao i publika pokazala je oduševljenje što su napokon u Hrvatskoj. To se i osjetilo nakon nastupa, jer su članovi benda bili i više no zainteresirani za interakciju s fanovima, pa se tako moglo vidjeti Ashmedija, Rahma i ostale kako šetkaraju Močvarom i traže ekipu za druženje. A sama posebnost benda je u tome što su već koliko-toliko standardizirani i ukalupljeni black metal proželi s tradicionalnim istočnjačkim glazbenim elementima i okultnom tekstovnom tematikom vezanom uz Mezopotamiju i Sumerane. Po mnogima jedna od lošijih stvari je bila ta da za gitarom nema Molocha, koji zbog privatnih razloga nije mogao na turneju (pročitala sam negdje da mu ne daju vizu), pa je umjesto njega solidno zasvirao Greg den Hartog. Nastup su otvorili s pjesmom Illumination-The Face Of Shamash s njihovog najnovijeg, petog po redu studijskog albuma 'The Epigenesis', koji je po izboru svjetskih kritičara svrstan u Top10 albuma 2010.godine. Svirali su osam stvari, među kojima su se, uz stvari sa zadnjeg albuma (Sacred Geometry, Grand Gathas Of Baal Sin, Ghouls Of Nineveh), našle i starije stvari  poput Triangular Tattvic Fire i Rebirth Of The Nemesis, a kad su svirali Ladders To Sumeria i Deluge Of Delusional Dreams na kojima se možda i ponajviše osjete istočnjački elementi kojima i mi balkanci nerijetko podliježemo, moglo se vidjeti nekoliko ruku u zraku koje su odvrtale žarulje (pretpostavljam iz zajebancije). Ne znam da li je inače takav običaj, ali na moje, a vjerujem i na razočarenje mnogih, nisu svirali ništa s prva dva albuma 'As Jerusalem Burns' i 'Djinn'. Na početku je bilo sitnih problema sa raštimavanjem i naštimavanjem gitara, i s lošim zvukom, ali Melechesh se do samog kraja trudio da to sve popravi koliko god je moguće, a i publika je to primijetila, pa su do kraja neumorno skakali i pozdravili bend gromoglasnim urlikanjem. Još jedna zanimljivost koju sam primijetila je ta da su jedini svirali na nekom šarenom tepihu (?!?).

Headlineri večeri, nama već dobro poznat američki death metal bend mistične drevnoegipatske i okultne tematike - Nile, predvođen Karlom Sandersom (vokal, gitara), napokon su zauzeli stage. Ovom turnejom predstavljali su svoj najnoviji, šesti album 'Those Whom The Gods Detest' , koji je dobio mnogo dobrih kritika, a po kojem je i ova turneja dobila ime. Bilo je očito da su ljudi uglavnom došli vidjeti Nile - klub je bio skoro do kraja popunjen, a i karte uglavnom sve rasprodane. Nastup su započeli s odličnom pjesmom Kafir sa zadnjeg albuma.  Dalje su nastavili sa već dobro poznatom Sacrifice Unto Sebek- odlična ultra brza stvar s enormno puno duplih bas pedala i žestokih riffova, na koju se publika brutalno oturala. Još su nekoliko stvari predstavili sa zadnjeg albuma: Hittite Dung Incantation, zatim relativno sporiju 4th Arra of Dagon (koja je publici dala malo vremena da uhvate zraka prije ponovnog oturanja), Permitting the Noble Dead to Descend to the Underworld... Kada su pjevali Ithyphallic, mantra "anoint my phallus with the blood of the fallen" odjekivala je na sve strane. Ubacili su i Execration Text, kultnu pjesmu s albuma 'In Their Darkened Shrines' iz 2002.godine, na koju je gomila podivljala i napravila pravi pakao ispred bine. S tog albuma našla se na repertoaru i stvar Sarcophagus. Koncert su završili s Black Seeds of Vengeance s istoimenog albuma iz 2000.-te. Publika, iako već umorna od skakanja i headbanganja na bendovima prije, nije popuštala u energičnosti tijekom cijelog njihovog showa. A nisu dugo ni morali skakati, jer je Nile svoj repertoar strpao u svega 50-ak minuta svirke. Predviđeno vrijeme je bilo 80 minuta svirke, ali su sa set-liste izbacili neke pjesme poput Those Whom The Gods Detest i Serpent Headed Mask sa zadnjeg albuma, a koje su svirali na koncertima prije. Zvuk na Nileu bio je nešto bolji nego na bendovima prije- opet nedovoljno, ali no hard feelings- ipak je to Nile, pa ću se praviti da nisam ni čula, a uostalom to i nije do njih. Egipatski faraoni okretali su se u svojim grobnicama koliko je gromoglasna, žestoka, brutalna i bogojebačka bila svirka Nilea.

Mjesecima sam čekala da vidim Nile uživo, i iako sam ljubitelj njihovih starijih albuma, ni ovo novo me nije previše razočaralo jer puno bolje zvuči uživo nego na cd-u. Ali razočaralo me to što je koncert tako kratko trajao i što se sve kvalitete članova nisu mogle dovoljno ukomponirano čuti, jer se jedan čuo previše, drugi premalo, onaj nimalo, blablabla, već poznata stvar da je upitna kvaliteta razglasa u nekim našim klubovima.
U svakom slučaju, ovo je bio paket 5 u 1 odličnih death, black bendova, u kojem se za svakog moglo naći ponešto, i mogu samo reći: sram bilo onog tko nije bio :-)