Ljubljanski organizator pod nazivom Dirty Skunks dokazao se već mnogo puta serijama odličnih metal koncerata, pa su tako i ovaj put doveli zanimljivu kombinaciju – atmosferičnu black metal atrakciju Wolves In The Throne Room i svima dobro poznate legende death metala, ponovo aktivirani Pestilence. Koncert je u početku najavljivan kao open air, ali je loše vrijeme pokvarilo tu namjeru, pa se sve skupa preselilo u Gala halu. Moram priznat da sam prije koncerta zloguko odvagivao koje su mogućnosti da Pestilence otkažu nastup radi male veličine stejdža, čisto iz tog razloga što su to već nedavno napravili i time u metalskim krugovima došli na glas kao elitistički i egoističan bend, odnosno više gazda benda – Patrick Mameli. Srećom, te glasine se nisu obistinile i koncert je protekao u najboljem redu.

Wolves In The Throne Room je neobičan bend koji je naredao par odličnih albuma i EP-a, a aktualni iz 2009., Black Cascade, je potvrdio kako se radi o vanserijskom bendu koji je u relativno kratko vrijeme zadobio veliki broj poklonika, što se vidi i po tome da je od nas četvorice koji smo autom išli iz Zagreba pola išlo radi dotičnog benda. Nema ama baš ništa stereotipno u vezi Vukova s područja Olympie (Wahington). Kao prvo, način života cijelog benda se temelji na eko-spiritualnoj filozofiji koja počiva na učenjima filozofa Rudolpha Steinera, a članovi benda sami se bave biodinamičkom agrikulturom. Braća Weaver preferiraju život u potpunoj izolaciji, a bubnjar Aaron Weaver i njegova žena žive na farmi gdje uzgajaju svoju hranu. No, daleko od toga da su nekakvi čudaci koji trče goli po šumama i love rukama ribe u hladnim potocima. Čak ni ne furaju corpse paint na stejdžu, heh.

Još kada svemu tome dodamo pojavu gitarista/vokala Nathana Weavera koji je….khm…osoba malog rasta, cijeli njihov nastup izgleda prilično nadrealno i psihodelično. A njihov nastup je zbilja nešto posebno, barem ako volite glazbu koja vas baca u trans i izaziva duboko spiritualno stanje. I to bez ikakvih opijata. Količina energije i transcendentalna uživljenost kroz koju prolaze sami članovi benda djeluje nevjerojatno inspirativno, pogotovo gitarist Will Lindsay koji od početka do kraja nastupa nije prestajao divljački bengati i bubnjar koji rade takve demonske face da vidiš kako se stvarno čovjek unio u svaki trenutak. Nema one standardne metal spike kao što je nabrijavanje publike, najavljivanje pjesama, nema nikakve pretencioznosti, cijeli bend djeluje kao da publike uopće nema i da sviraju za sebe. Na završetku je sve djelovalo kao da je bend prošao kroz nekakav katarzični ritual, a rekao bih i da sam u pravu.

Sirovi black u kombinaciji sa atmosferičnom ambijentalnom pozadinom i energija koja se crpi iz dosta utjecajnih post-metal bendova je upravo ono što mi je u tom trenutku trebalo da zaboravim početnu nabrijanost na Pestilence, štoviše, zaboravio sam da uopće itko osim njih nastupa taj dan. Lagao bih kad bi rekao da se sjećam koje su stvari svirali, ali siguran sam za Queen of the Borrowed Light i Wanderer Above The Sea Of Fog. Svirali su nekih jedan sat, malo manje, ali nije ni bitno. Da su svirali tri sata, mislim da uopće ne bi bio svjestan koliko je vremena prošlo.

Poslije koncerta smo uhvatili vani gitarista Willa, koje se pokazao kao zakon tip. Skroz pristupačan i susretljiv, još nas je htio i sve slikat da ima za uspomenu, ali mu je nažalost krepao fotić. Nije čovjek mogao vjerovati kad mu je par ljudi iz Hrvatske reklo kako je došlo uglavnom radi njegovog benda, nije bio ni svjestan da ima toliko fanova u ovom dijelu svijeta, iako je priznao da ih ekipa u USA ne jebe ni pol posto. Ali činjenica je da je progresivnija metal muzika uvijek nalazila plodnije tlo u Europi.

A zatim ono što je većina došla vidjeti – the mighty Pestilence. Nisam mislio da ću ih ikada pogledati, ali to sam mislio za Carcass i za mnoge druge. Nikad ne reci nikad. Iskreno, još uvijek imam problema sa racionaliziranjem razloga radi kojeg je Mameli odlučio ponovo pokrenuti Pestilence. Super je to radi fanova, ali nisam na čisto što da mislim o tom čovjeku. Je li mu zaista iskreno stalo do fanova ili je samo gladan pozornosti i love? Mnogi bi rekli da je nepotrebno zamarati se s time, a u jednu ruku su i u pravu, pogotovo zbog toga što su Pestilence ove godine napravili odličan povratnički album, po meni jedan od najboljih death metal albuma u zadnje dvije godine. Možete misliti o Mameliju što god želite, ali čovjek zna svoj zanat.

Kada bi morao pogađati razloge tog buđenja iz mrtvih, rekao bih da je Patrick Mameli očajnički željan pažnje i pozornosti (koju, ruku na srce, nije dobio sa propalim projektom C-187) i da smatra kako zaslužuje određeno priznanje metal zajednice. U nekim stvarima mi djeluje dosta kontradiktorno. Prvo je izjavio kako je uskrsnuo Pestilence zato jer osjeća da je dužan fanovima nove stvari, ali rekao bih da je to zato jer je vidio kako mu ništa drugo ne prolazi osim starog Pestilence zvuka. Onda kaže kako se ne treba ograničavati kod pisanja glazbe, pa zatim kako album Spheres nikada nisu trebali objaviti pod imenom Pestilence, pa da će u budućnosti pisati pjesme poput onih sa Testimony Of The Ancients i Consuming Impulse, jer su to najpopularniji albumi i ljudi ih najviše vole. Hm, ako je nečiji razlog stvaranja glazbe da piše pjesme radi onog zvuka kakav fanovi vole – ok, svakom njegovo. Ali opet, možda sam u krivu.

U svakom slučaju, za nekoga tko uopće ne sluša death metal, Mameli djeluje dosta opako u živo. Za vrijeme pauza između pjesama čovjek se growlom obraća publici, što mi je dosta smiješno djelovalo. No nekakvih većih pompoznosti od njegove strane nje bilo, osim što mi čovjek ostavlja takav dojam, a tu si ne mogu pomoći. Čista suprotnost njemu je karizmatični Tony Choy, osoba koja je odgovorna za neke od najboljih bass dionica, pogotovo sa Cynicom i Atheistom. Njega je čisti užitak gledat kako svira uživo, a oduševljena je bila i publika svjesna njegove veličine, budući da je samoinicijativno počela skandirat 'Tony Choy'. Moram još naglasiti kako je meni osobno ''lame'' kada vidim da cijeli bend svira u majicama od vlastitog benda, ali opet, to je ipak Pestilence.

Oduševljena publika je bila stvarno za svaku pohvalu. Luđački mosh i dajvanje su ispunili cijeli onaj neveliki prostor ispred stejdža, a to je opet rezultiralo čestim izletanjem pojedinaca na binu i guranjem ljudi natrag od strane dvojice likova iz organizacije. Ekipa iz benda se svako malo morala odmicati, a Mameli je čak jednom prigodom dobio stalak od mikrofona ravno u zube, na što je kratko prokomentirao: ''Hey guys, do you want me to sing? Then you need to let me sing, ok?''. Ja sam se stacionirao negdje oko onih prokletih stupova koji kvare prostornu organizaciju i sjebavaju fung shui protok energije, tako da izbjegnem mosh (starim, jebi ga), no ipak da imam pristojan pregled situacije na sve što se zbiva.

Što se odabira pjesama tiče, setlista je bila izvrsno balansirana. Redali su se najveći hitovi sa Testimonya i Consuming Impulse-a: ''Lost Souls'', ''The Secrecies of Horror'', ''Land Of Tears'', ''Prophetic Revelations'', ''Chronic Infection'', ''The Process Of Suffocation'' i ''Out Of The Body'' s kojom su završili koncert. S Malleusa je bila ''Chemo Terapy'', sa Spheres ''Mind Reflections'', te ostatak sa Resurrection Macabre (''Synthetic Grotesque'', ''Horor Detox'' i još par..). Zamjerka s moje strane ide tome što su na ''Land Of Tears'' skratili onu odličnu solažu, ali osim toga, nastup je bio čista adrenalinska bomba i prava death metal koljačina.

Od strane Pestilencea su svi djelovali dosta uigrano, također i bubnjar iz Darkanea, Peter Wildoer i uživljeni gitarist Patrick Uterwijk. Nije lako svirati u onom malom prostoru gdje se znoj doslovno cijedio po licima članova benda, ali ipak su to herojski  odradili i pružili fanovima nezaboravan show. Krajnji dojam je takav da su mi Wolves In The Throne Room zasjenili nastup Pestilencea, ali objektivno gledajući, nema dvojbe da su Pestilence rasturili, svojim reportoarom i besprijekornom svirkom.