Kad čovjek malo sagleda unatrag ovih nekoliko godina, broj što manjih, što većih koncerata u pogledu metal glazbe, doslovno se udvostručio. Naročito ako sagledamo to sa našeg stajališta tj u pogledu koncerte ponude u Hrvatskoj ili susjednoj nam Sloveniji. Skladno s povećanjem broja koncerata došlo je do određenog odabira onih najboljih koje želimo pogledati i poslušati, a kao jedan od tih najvjerojatnije se može svrstati i ovaj (polufestivalski) koncertni ugođaj koji je posjetio Ljubljanu i prostor, dobrog nam znanog Mediaparka. Radi se o turneji široke palete bendova nazvane jednostavnim nazivom ''Power Of Metal Tour''. Iako ovo ''power'' može na prvo čitanje zvučati kako će mahom samo bendovi čistog power i heavy metala ispunjavati prostor Mediaparka, to nije bilo baš tako, nego čak puno bolje od prvotnog dojma. Vjerujem da je za većinu publike to bila jednistvena prilika da vide i uživo poslušaju bendove koji su na neki način obilježili prošlo desetljeće, ali isto tako i većinu 90-ih godina prošlog stoljeća. Jedni od velikana progressive heavy/power metala Symphony X, kao i jedni od najboljih metal bendova unatrag 20-tak godina, Nevermore postavljeni su kao glavni headlineri, uz podršku legendarnih Psychotic Waltz-a koji su se ponovno okupili prošle godine nakon više od 15 godina neaktivnosti. Također, spomenimo i danski Mercenary koji su ove godine izdali zadnji album, te naravno malo poznate fince Thaurorod čija je nezahvalna funkcija bila otvaranje ovog koncerta u ranijim večernjim satima kad je dvroana bila praktički više prazna nego puna.

Sa ovolikim brojem bendova očito je bilo za pretpostaviti kako će koncert započeti nešto ranije nego uobičajeno. Početak koncerta u 18:45 nije bio nešto motivirajuće naročito za one koji su došli vidjeti neke od glavnih bendova. Kao što sam prije napisao, Thaurorod je imao tu nezahvalnu poziciju za otvaranje ovog koncerta kad je u dvorani praktički bilo nekoliko desetaka ljudi, pretpostavljam fanova, koji su vjerujem uživali u njihovoj polusatnoj svirci. Pošto smo ušli u dvoranu taman negdje na zadnjoj pjesmi nisam baš uspio pohvatati što ovaj bend točno svira, ali ovako napamet dalo bi se razaznati da se radi o nekakom progressive power metalu sa fantasy tematikom. Malo su me podsjetili na svoje sunarodnjake Sonatu Arcticu, po nekim šemicama sviranja, no sve skupa što sam vidio na mene nije ostavilo neki upečatljiv dojam. Njihov jedini album Upon Haunted Battlefields je bio jedino što su ovi dečki promovirali, a isti se je mogao kupiti po veoma prihvatljivoj cijeni, pa vjerujem da je bilo i onih koji su htjeli imati jedan primjerak i za sebe. Nakon neduge pauze, na pozornicu se penju Mercenary kako bi ukratko predstavili svoj dosadašnji glazbeni opus sa naglaskom na njihov nedavno izdani novi album Metamorphosis. Ako se netko sjeća, Mercenary su otprije poznati jednom djelu publike jer im ovo nije prvi put da posjećuju Ljubljanu, a i prije 2 godine posjetili su i Zagreb. Nova postava Mercenary-a postala je osiromašena za jednog ključnog člana, tj vokala, tako da je njegov posao, kako na albumu, tako i uživo, obavljao basist i tadašnji drugi vokalist benda, Rene, koji se u toj ulozi snašao veoma dobro. Naravno bivši vokal Mikkel je za neke i dalje nezamjenjiv, naročito što se tiče određenih vrsta emocija u clean vokalima, dok je Rene u tom djelu nešto kaskao i nije baš najbolje otpjevao poneke dionice starijih pjesama, no ne uzimam mu to za zlo jer su njegovi grubi vokali i dalje više nego dobri za njihov interesantni spoj progressive i death metala. Zbog isto tako kratke satnice od 45 minuta, odsvirali su ukupno sedam pjesama od kojih su se najviše  isticale nove The Follower i Through The Eyes Of The Devil, uz neizbježne njihove stare koncerte hitove poput World Hate Center i zaključne Firesoul koja je još dodatno potpalila publiku za nastavak večeri. Za vrijeme predgrupa zvuk je bio zadovoljavajući i sve skupa gledano svirka je zasad odisala odličnom uigranošću u sada već pristojno popunjenoj dvorani.

Određeni dio prisutnih se je nakon Mercenary-a počeo probijati prema naprijed zbog benda koji vrlo vjerojatno neće tako skoro opet svirati negde bliu, a radi se o legendarnom kalifornijskom Psychotic Waltzu. Nakon ponovnog okupljanja prošle godine, bend je odlučio napraviti turneju sa ostatkom nastupajućih bendova ne bi li valjda pripremio teren za poneko buduće izdanje ili tome slično. Osobno, nisam nikad preferirao njihov pomalo psihodelični zvuk niti njihov način prezentacije metala, sa čime se ne bi složili poneki prisutni. Pomalo monotona svirka i nastup koji se otegao na nekih sat vremena nije me po ničem specijalnom oduševio. U svom repertoaru od oko sedam pjesama mogli smo čuti kako zapravo zvuče uživo, a to je i više nego odlično. Od svih bendova do sad, ali i onih koji su uslijedili nakon njih, Psychotic Waltz su definitvno imali najbolje uštimani i uglađeni zvuk. Jedino što ih je malo kočilo je pomalo lošiji odabir pjesama. No dobro, svako ima svoje gušte, a po meni jedina stvar koja mi je zapela za uho je Into The Everflow koja mi slovi i kao svojevrsni highlight njihovog nastupa. Postava im je i dalje ona klasična, a naravno posebne pohvale idu njihovom drugom gitaristu Brian McAlptinu koji je, unatoč svojoj nepokretnosti zbog davno doživljene nesreće, svoj posao na pozornici odradio onako kako spada. Nekolicina koji su došli na ovaj koncert samo zbog Psychotic Waltza nisu ostali razočarani dok je jedan drugi dio jedva čekao da završe ne bi li se bendovi večeri napokon pojavili na pozornici.

Za koncert Nevermore-a nismo morali dugo čekati i nakon nekih 20-tak minuta pauze svijetla se gase i članovi Nevermore se postepeno počinju pojavljivati na pozornici. Koncert je otvoren bez nekakvog posebnog intra i doslovni kaos u publici započeo je sa uvodnom stvari Inside Four Walls. Warrelova pojava na pozornici, sa šeširom na glavi i majicom na Behemoth(?), uz ostale članove među kojima je Jeff Loomis najviše briljirao što se tiče svirke na gitarama. Tehnički veoma uigrani, Nevermore su samo nizali pjesme za pjesmom, te je nakon uvodne koncert nastavljen u žestokom tonu sa stvarima sa novog albuma i to redom: Moonrise, The Termination Proclamation, Your Poison Throne... Uz kratki predah i neprestane poklike publike Warrel se nakratko obratio prisutnima i najavio energičnu - Born, nakon koje je koncert nastavljen u nešto mirnijem tonu uz hitoidnu baladu The Heart Collector sa albuma Dead Heart In A Dead World. Kako su Nevermore djelili istu satnicu kao i Symphony X odsvirali su ukupno samo deset stvari od kojih su se još naročito istakle This Godless Endeavor i zaključna Enemies Of Reality. Također, bilo bi lijepo spomenuti kako su u svojoj postavi Nevermore imali i nove članove. Radi se o drugom gitaristu Attili Vorosu, koji trenutno svira i sa Warrel Dane-om na njegovom istoimenom solo projektu, i basistica Dagna Barrera koja je privremeno na ovoj turneji zamijenila Jim Shepparda. Zamjerke u svirci Nevermore-a po mom sudu nije bilo. Warrelov vokal je dominirao cijelim nastupom i uz svoju karizmatičnu boju glasa kojom u isto vrijeme savršeno kombinira agresiju i emotivnost može izmamiti samo riječi hvale. Gitarist Jeff Loomis odsvirao je sve svoje solaže i dionice sa savršenom preciznošću uz pripomoć ostatka postave koja je bila uigrana do maksimuma. Uz kratki repertoar koji je doslovno proletio, a fanovi koji su htjeli čuti još, jednostavno će se morati strpiti da Nevermore ponovno posjete naše ili susjedne nam prostore.

Uz lagani pad euforije, priprema za finalni bend Symphony X privukla je donekle novu garnituru publike u prve redove. Majstori progresivnog metala imali su tu čast da zatvore ovaj spektakularni koncertni ugođaj. Sama svirka Symphony X-a je bila veoma uglađena i tečna, jedino ih je nešto lošiji i preglasni zvuk malo kočio no na tome nemam prevelike zamjerke jer su sve one nestale nakon prve pjesme Of Sins And Shadows sa kojom su otvorili svoj nastup. Russell Allen je svojim vokalnim sposobnostima doslovno pomeo sve živo. Iako je na momente njegov glas bio pod utjecajem svojevrsnih efekata, sveukupni dojam koji je ostavio na sve prisutne je bio jako dobar. Michael Romeo si je na ponekim stvarima dao oduška i svoje solažice i melodijice malo improvizirao. Ostatak postave je uigrano odsvirao svoje repertoar na kojem se je našla i nova stvar End Of Innocence na koju su nadovezali polubaladu Paradise Lost sa istoimenog albuma. Ostatak liste činili su klasici sa The Odyssey-a, Twilight In Olympus-a, te uz završni bis i Sea Of Lies, sa meni osobno najboljeg albuma, The Divine Wings Of Tragedy.

Teško je razlučiti koji je od healinera bio bolji, Nevermore ili Symphony X. Ako sagledamo sve bitne segmente oba benda su odradili svoje nastupe na visokoj razini uz stalne poklike iz publike koja je željela čuti još i još. Nevermore je sa svojim progresivnim thrash metal zvukom doslovno pomeo publiku sa furioznošču svojih pjesama, dok su s druge strane Symphony X nešto više tehnicirali i uglavnom nagovarali publiku da ih gledaju i slušaju u isto vrijeme, a nešto manje bengaju ili se naguravaju.
Suma summarum... jedan veoma lijep koncert koji je skupio pomalo šarolik izbor bendova i publike uz nešto veći naglasak na fanove headlinera. Pošto smo moja ekipa i ja najviše pohoili ovaj koncert zbog Nevermore-a, do njegovih članova naposlijetku smo ipak uspjeli doći. Neki prije koncerta, a neki poslije koncerta, stoga za potpise, fotografije, neobavezno razglabanje i ostale sitnice nismo ostali zakinuti.
Do nekog sljedećeg puta... Nevermore (i Symphony X) se jednostavno mora(ju) opet doživjeti.

Set lista - Nevermore:

1. Inside Four Walls
2. Moonrise (Through Mirrors Of Death)
3. The Termination Proclamation
4. Your Poison Throne
5. Born
6. The Heart Collector
7. The River Dragon Has Come
8. Emptiness Unobstructed
9. This Godless Endeavor
10. Enemies Of Reality

Set lista - Symphony X:

1. Of Sins And Shadows
2. Domination
3. Serpent's Kiss
4. End Of Innocence
5. Paradise Lost
6. Inferno (Unleash The Fire)
7. Smoke And Mirrors
8. Dehumanized
9. Set The World On Fire (The Lie Of Lies)
10. Sea Of Lies