Izlazak ovog albuma vrlo je znacajan dogadjaj za hrvatsku glazbenu scenu. Zato je jos teze uobliciti nekoliko odjeljaka teksta koji bi u potpunosti opisali ovo fenomenalno djelo rijeckog benda Father.

No, krenimo od pocetka... Jednom davno u luckom gradu Rijeci postojalo je nekoliko bendova iz kojeg je nastao danasnji Father. Prvo demo izdanje (a i jedino) ovog kvinteta bila je ploca sa devet pjesama zagonetno nazvana "Vasaii". Sedam pjesama s tog izdanja danas se nalazi na albumu Inspirita, nedavno izaslom za Dallas Records. Sve su ponovno snimljene u kastavskom studiju G.I.S ., a miksane u ljubljanskom Tivoliju u suradnji s Dejanom Radicevicem. Uz starije pjesme docekalo nas je i pet novih, vecinom laganijih, ali u fatherovskom stilu. Sto je zapravo fatherovski stil tesko je reci, buduci da pjesme podsjecaju na nekog izvodjaca, ali opet nijedna ne podsjeca na nikoga. Tu i tamo uleti koji machine headovski rif, toolovski beat, a i vokalne akrobacije Mihaela Prosena ponekad podsjecaju na Faith No More. Ipak, nijedan od tih utjecaja nije toliko jak, da bi se mogao u potpunosti poistovjetiti sa odredjenim bendom. Nazovimo tu mjesavinu metala uopce, jazza, funka, disca i cega sve ne (kako se vec saljivo nazvalo u medijima) - dad metalom.

Album otvara nova stvar Cynosure, koja je otpocetka naisla na dobre kritike kod sireg slusateljstva. Druga - Machina (single za koji je nedavno snimljen spot), hit je sa dema "Vasaii", ultra prepoznatljiva plesna pjesma koja ujedinjuje disco s metalom i na koncertima obavezno tjera i naj - true metalce na cupkanje. Nadalje, slusamo staru Emon, novu pjevnu pomalo orijentalnu Lost In Words, stare Vasaii, Never Come Back, Sayana, te Sun. Niz prekida nova energicna pjesma - Ultimate Selfrighteous Army. Djelomicno otpjevana na spanjolskom, s nervoznim rifovima, pamtljivim refrenom i predobrim uvodom, stvorena za single (no, nazalost, to nije). Nastavak slijedi sa starom pjesmom Chigla Pegla, a nju slijede naslovna Inspirita i zavrsna "uspavanka" Seashore - ako ju dobro poslusate, shvatit cete cime je bio inspiriran naslov albuma. Sve ove pjesme (pogotovo stare) pokazale su se odlicnim koncertnim materijalima, jer od pocetka do kraja ne "spustaju" publiku, dok energija na pozornici samo raste i raste...

Prva zamjetljiva razlika izmedju snimke na albumu i one sa dema je - naravno - odlicna produkcija. Opet, svim tim upeglavanjem zvuka gubi se ona originalna ostrina i sirovost zvuka, ali opet, dobiva se na kvaliteti. Opcenito, vokalne akrobacije su malo ublazene, ali prepoznatljive, neki melodicni dijelovi razradjeni i sve skupa odlicno zvuci, a i izgleda. Artwork je stvorio Mirko Zorz - mracna pozadina uz bijelo lice i kineski simbol koji krije bendovo ime odlicna su kombinacija za visesatno proucavanje. Unutar bookleta vas cekaju profi fotke, tekstovi pjesama i milijun zahvala. Sve u svemu, cista desetka, od glave do pete uredjen album, zvucno i vizualno, s originalnim Fatherovim stilskim pecatom.